Peter Burke smatra da je u srednjoj Europi u 18. stoljeću postojao seljački barok, koji otprilike za čitavo stoljeće kasni za izvornim razdobljem baroka. Seljačka umjetnost toga doba u Norveškoj i Švedskoj posuđivala je motive iz renesanse, baroka i rokokoa (Burke 1991: 59). Kus-Nikolajev razlikuje poseljačeni barok od seljačkog baroka koji razmatra u okviru pojedinačnih studija Hrvatski seljački barok (1929) i Oblici kulture sela (1934).

U studiji o škrinjama iz fundusa Etnografskog muzeja u Splitu, Branka Vojnović Traživuk smatra da se dalmatinska škrinja, koja je bila otvorena preradama i novim impulsima neobaroknih strujanja, može promatrati kao pojava rustičnog baroka, koji se javlja znatno kasnije od izvornog stila (Vojnović Traživuk 2010: 34). Škrinja je na neki način pratila oslikavanje pokućstva u srednjoj Europi tijekom 19. stoljeća, koje je s jedne strane težilo prema realizmu cvjetnih motiva, a s druge strane stilizaciji cvjetnih vijenaca (Večerkova 1980: 31).

U Zbirci pokućstva Etnografskog muzeja u Zagrebu nalaze se škrinje oslikane raznovrsnim cvjetovima, od onih s jednim redom latica do slojevito rascvjetanih ruža, od pupoljaka do cvjetova sličnih tulipanu. Oni su ukomponirani s vitičastim granama sa zelenim dugoljastim listovima. Smatra se da ovaj motiv potječe iz renesanse, a u 19. stoljeću postao je tipičan za pokućstvo diljem Europe. Škrinje s oslikanim unutrašnjim dijelom poklopca i rezbarenom prednjicom s gotovo istim motivom bile su karakteristične za područje Jadrana, osobito Dalmacije. Barokna umjetnost u Slavoniji pojavila se pod utjecajem političkih i demografskih promjena krajem 17. i početkom 18. stoljeća, odnosno naseljavanjem Nijemaca, Mađara, Slovaka i Čeha, kao i stanovništva iz krajeva koji su još uvijek bili pod turskom okupacijom, koji su sa sobom donijeli zanatsku proizvodnju.