Tijekom 19. stoljeća krevet posjeduje većina seljaka u seoskim kućama. Prilikom konstrukcije, bilo je osobito važno da krevet bude jednostavno rasklopiv. U seoskim kućama bili su korišteni kreveti za jednu osobu, s uzglavljem za glavu i podnožjem za noge. Kreveti koji se nazivaju postelje, postelji su ležajevi vrlo jednostavne i radbe, izrađeni od samo nekoliko dasaka kao kod sanduka, s četiri noge i uzdignutim uzglavljem i uznožjem. U kućama bogatijih seljana, tijekom 19. stoljeća krevet postaje ukrašeniji rezbarenjem bočnih stranica. U Baranji su početkom 20. stoljeća krevetima oslikavali uzglavlja, podnožja i bočne stranice cvjetnim ili stiliziranim geometrijskim motivima (Antoš 1998: 26).

S obzirom da se krevet smatrao i dekorativnim predmetom svakog doma, osobita pozornost posvećivala se smještaju predmeta u prostoriji, kako bi ukrašena strana bila okrenuta prema vratima da se pri ulazu u prostor odmah opaze ukrasi. Vjerovalo se da ti ukrasi imaju posebnu magijsku zaštitnu ulogu mladoga para i njegove obitelji.

Opremljenost kreveta podjednako je ukazivala na bogatstvo ili na siromaštvo. Osjećaj zaštite, udobnosti i topline kreveta nije proizlazio samo iz činjenice da se prema potrebi mogao i zatvoriti, nego i iz njegove opremljenosti slamaricom, jastucima, poplunima i vunenim pokrivačima. U pojedinim dijelovima Hrvatske ta je oprema varirala od jednostavne do izuzetno bogate. Primjer bogato opremljenog predmeta iz Slavonije imao je nekoliko nizova jastuka koji su često dopirali i do stropa sobe, a pridržavale su ih bogato ukrašene rešetke kreveta. S bočne strane bila je klupa na kojoj se nalazila kolijevka ili je spavalo dijete. „Prema potrebi se je krevet i zastirao pokrovom za krevet kako bi se rodilja izolirala od ostalih članova obitelji“ (Maglica 2003: 193). U vrijeme poroda ostali bi ukućani napustili sobu, a ukoliko se porod odvijao noću, prespavali bi u staji. „Nakon poroda majka bi s djetetom neko vrijeme ostala spavati u zastrtom dijelu sobe, bojeći se da dijete ne bi napale zle sile, mraki“ (Muraj 1989: 140). Tridesetih godina 20. stoljeća prilike su se izmijenile, s obzirom da je postojala izdvojena spavaća soba, koja je rodilji i djetetu pružala intimu i mogućnost odvojenosti od ostalih ukućana. Krevet je i mjesto posljednjeg počivališta preminulog člana obitelji, a soba je prostor u kojemu se seljani od njega opraštaju. Ukućani bi iz sobe iznijeli krevete, a u sredini sobe pripremio bi se odar sastavljen od dva stola i dvije klupe na koje bi se položilo pokojnika. „Ljudi bi dolazili kroz dan. Navečer bi se čuvalo pokojnika“ (Muraj 1989: 160). Kako bi se krevet učinilo udobnijim i toplijim, koristili su se grijače postelje, to jest, posude (skadeleto) punjene žeravicom koje su se stavljale među plahte. Imale su oblik poklopljene metalne tave, s rupama na gornjoj strani i dugačkom drškom.