Običaj smještanja stola nasuprot ognjištu prisutan je od 19. stoljeća. Veličina stola bila je prilagođena broju članova obitelji, kao i rasporedu ukućana koji jedu za stolom. Prema terenskim istraživanjima života u zadružnim obiteljima, pojedine su etnologinje (Černelić, 2009; Zrnić, 1998) u studijama slučaja prikazale da nisu u svim obiteljskim zadrugama vrijedila ista pravila ponašanja za stolom. Milana Černelić zabilježila je o zadruzi Prpić-Grgajice u Grgajici kod Senja: „za stolom je sjedio otac, a majka je posluživala. Ostali su se smjestili bez posebnog redoslijeda, a djeca su se smjestila u kutu sobe. Do 1920. godine svi su jeli iz jedne zajedničke zemljane zdjele. Posjedali bi uokolo i jeli bi iz iste zdjele. Kada je bila oskudica, tada bi otac i majka dijelili kruh i meso.“ (Černelić 2009: 86). Lidija Zrnić zabilježila je prema kazivanju kazivača da su u obiteljskoj zadruzi Staver kod Žminja u Istri za stolom objedovali samo muški članovi obitelji. Svaki je član imao točno određeno mjesto za stolom. Na čelu stola sjedio je najstariji član obitelji, gospodar. „Žene su vrlo rijetko sjedile i jele za stolom, nego su se najčešće hranile usputno kada su sklanjale hranu sa stola. Djeca su sjedila na najčešće na manjim stolčićima ili na podu i hranila se iz zajedničke zdjele“ (Zrnić 1998/1999: 174). U nekim selima istočne Slavonije djeca su najčešće jela za manjim, niskim stolom okrugloga oblika, sinijom, a takav je stol karakterističan i za dalmatinsko zaleđe. Stol je bio postavljan u sobi ili kuhinji, kužini, prema potrebi, a kad nije bio u uporabi redovito je bio obješen o zid sobe.

U 19. stoljeću u cijelom nizinskom području za stolom su se nalazile klupe za sjedenje. U kutu su se uza zid nalazile po dvije klupe spojene u obliku slova L, što je omogućavalo sjedenje za stolom više osoba. Stariji oblik klupa bio je pomičan i bez naslonjača. Krajem 19. stoljeća pojavljuju se klupe s naslonom koji je bio bogato ukrašen. Uz krevet se redovito postavljala klupa obrtač, koja je obrtanjem naslona omogućavala proširivanje kreveta. Odnosno, tijekom dana je služila za sjedenje, a tijekom noći za spavanje djeteta u kolijevci ili na slamarici na klupi.

U bogatijim kućama nalaze se i šire klupe, s bogatim naslonom za leđa i ruke, koje su služile i kao ležaj. U jadranskom području, pored bogato ukrašenih klupa s naslonom, bila je raširena i klupa zvana banak, koja je u donjem dijelu imala sanduk za spremanje stvari na koji su dodane dvije šire daske oblikovane kao naslonjač.

Istovremeno dolazi do korištenja stolica s naslonom koji je raznovrsno ukrašen tokarenjem obrađenog drveta, a na njega su se često upisivali inicijale osobe koja će sjediti na stolici. Način izrade stolica i mogućnosti njihova korištenja odražavaju preciznu obiteljsku hijerarhiju. Stolica je imala točno određeno mjesto u rasporedu pokućstva, odnosno nalazila se uz užu stranu stola. Na njoj je sjedio gazda, starješina zadruge, i gotovo kao da je simbolizirala njegovu moć unutar doma. Takva se stolica u rijetkim prilikama mogla prepustiti gostima dostojnima posebnih časti, bila je veća ili ukrašenija od ostalih, a ponekad je bila i jedina za stolom. Nejednakost muškaraca i žena odražavala se u sjedalima, ističući podređenost žena. Činjenica je da su njihova sjedala bila puno manja ili su žene sjedile na tronošcima. Velik broj sjedala i sklopivih stolova značio je i intenzivna druženja, od svadbi do raznih proslava i seoskih svečanosti.

U jesensko-zimskom razdoblju održavale su se svadbe, i to u sobi. Iznijeli bi se kreveti i sav preostali namještaj, a u sobi bi ostali samo stol s klupama i stolicama. Na njima su točno prema hijerarhiji sjedili mladoženja i svatovski dužnosnici, a tek onda ostali gosti. U toj se prigodi, za razliku od svakodnevice, nikada nije jelo iz zajedničke zdjele. Prema Bogišićevim zapisima, „kod štokavskih Žumberčana mladenka ne sjedi za stolom sa mladoženjom, za razliku od čakavskih Žumberčana, nego stoji kraj stola u kutu, gdje ju djeveri nude jelom i pićem“ (Bogišić 1974: 235). Kada je mladenka po prvi puta dolazila u kuću mladoženje, djever bi je spustio s konja i donio u kuću, odnosno sjela bi na klupu za stol. Radić je 1859. godine zapisao „da je mlada tri puta obilazila stol, te je vješala ručnike i podvijače, kada je završila, stala bi u kut pored stola“ (Smičiklas 1968-70: 156). Kod godišnjih običaja redaju se prigode uvijek na točne datume, kada bi se prostor doma posebno čistio i pripremao za blagdane. Tako se prilikom blagdana Božića stol posebno uređivao, a ispod stolnjaka stavljali su se ključevi, češnjak, brus i novčanik. Domaćica je na stol stavljala Božićnjak. Svaki od ovih predmeta imao je posebno značenje, a ovim bi činom stekao magijska svojstva. Nakon što su ukućani sjeli za stol, domaćin bi ušao govoreći prigodan tekst čestitke i rasprostirući slamu ispod stola i po klupama. Djeca su tijekom noći spavala na slami ispod stola.

Ranije tako razgranate funkcije sobe i stola s klupama i stolcima kao predmetima društvenosti, od 1970-ih se godina sve više sužavaju, a osobito se počinju gubiti s promjenom načina života kao posljedicom općih društvenih i ekonomskih kretanja stanovništva u drugoj polovini 20. stoljeća. Pojedine promjene nastale su transformacijom ili potpunim prestankom održavanja tradicija koje su temeljene na vrijednostima jednog minulog načina života.