U okviru suvremenih kulturalnih studija pojedini istraživači promatrali su kulturu svakodnevnog života (Fiske, 1989) i temu doma kao dijela svakodnevnog života (Bennett, 2002). Bennett smatra da su se suvremena definicija i shvaćanje doma razvili s naglim povećanjem geografske mobilnosti ljudi što je karakteristično za drugu polovicu 20. stoljeća. Rita Felski smatra da se svakodnevni život karakterizira dnevna rutina, svakodnevica koja je određena vremenom i ona koju prekidaju proslave, praznici i godišnji odmori. Svakodnevicu u svojemu domu provodimo u dnevnoj sobi na omiljenom naslonjaču ili sofi gledajući televiziju, spavajući u krevetu ili sjedeći na stolici u blagavaonici za stolom za vrijeme obroka (Benett 2002: 3). Ti predmeti, odnosno namještaj koji koristimo
dio je našeg privatnog, intimnog života i dostupan je samo članovima obitelji, poput spavaće sobe, dok su dnevna soba i blagavaonica osim obitelji, dostupne i uskom krugu prijatelja.
Naravno, promjene ocrtavaju nove granice među društvenim skupinama: mnoge će obitelji po tradiciji ili/i zbog nedostatka prostora nastaviti živjeti u prostoriji u kojoj se jede, spava, prima goste ili radi, druge će uvesti novost u organiziranju svojega kućanskog prostora. Taj proces unutar doma ipak dovodi do razlikovanja privatnih prostorija i onih otvorenijih prema vanjskome svijetu. To podrazumijeva promjenu poimanja načina na koji se prostorije koriste kao i odnosa među osobama koje ih nastanjuju, te povezanosti čovjeka i predmeta. Uobičajeni tijek svakodnevnog, neformalnog ponašanja u sobi prekida se i dopunjuje prigodama u kojima se svetkuje. Neke od prigoda kao što su životni i godišnji običaji odvijaju se u domu, izazivajući i preinake u ustaljenom uređenju stambenih prostorija. Stambeni prostor ne može se promatrati bez predmeta kojima je ispunjen.
Predmeti u raznim dijelovima Europe mogu biti različito oblikovani, ali sadržajno su isti, pa ih se može smatrati univerzalnim obilježjima prostora stanovanja. Ti predmeti imaju osobito značenje u društvenom i privatnom životu ljudi, kao materijalno svjedočanstvo koje je nastalo u određenom vremenu i kulturnom okruženju. U knjizi Živjeti u kući, Rafaela Sarti smatra „da su stvari pridonosile oblikovanju društvenih odnosa, a društveni odnosi su se isto tako izražavali posredstvom stvari. Da bismo shvatili kako su dobra obavljala tu funkciju moramo otkriti značenje koje su ona imala za ljude koji su ih kupovali, naslijeđivali, posjedovali, trošili, primali na dar...“ (Sarti 2006: 8).
Svojom neprekidnom prisutnošću u domu pojedine obitelji ti predmeti postaju za ukućana znakovi prepoznatljivosti njegova doma, pa time i simboli sigurnosti njegove privatne sredine. Zato sam nastojala prikazati na koji način određeni predmeti nešto „pričaju“ te kako ih ljudi koriste, pri čemu sam analizirala neke vidove svakodnevnoga života, od rasporeda i namijene predmeta u prostorijama u kući, do rasporeda po kome smiju sjediti roditelji i djeca za stolom. Dubljim istraživanjem predmeta u muzejskoj zbirci saznajemo i o društvenim odnosima unutar obitelji.
Tako je primjerice najvažnija prostorija doma kuhinja kao mjesto okupljanja svih članova obitelji, mjesto boravka i obavljanja najvećeg dijela kućanskih i drugih poslova. Pri tome je osobitu ulogu imala percepcija žene kao kućanice, majke, odgojiteljice koja skrbi za sve članove obitelji.
Blagovaonica / 2000., Novoselec, snimio: Petar Strmečki
Pupa iz Trsta / 2000., Stari Brod, snimio: Petar Strmečki
U drugoj polovici 20. stoljeća javljaju se i razne reklame, filmovi i knjige u kojima se idealizira dom i pojavljuju se razni projekti s komercijalnim razlogom koji su prožeti didaktičkim pristupom i agitacijom za izbor suvremeno dizajniranog namještaja, poprimajući karakter društvenog pitanja o kojemu se piše, educira se i raspravlja. Vanja Brdar Mustapić navodi da se na Zagrebačkom velesajamu u javnosti vodila diskusija o „staromodnom“ i „modernom“ namještaju. „Za prevladavanje tradicionalnog oblikovanja a to je bio namještaj zaobljenih uglova furniran orahovim furnirom koji seže u kasne tridesete, no čija se proizvodnja nastavlja u stolarskoj i tvorničkoj produkciji još i u pedesetima, predlažu se funkcionalna rješenja smirenog oblikovanja“ (Brdar Mustapić 2020: 19)..
Pivo prije ručka / Gubići, Snimio: Petar Strmečki, 2002.
Kredenc / 2000., Lubenice, snimio: Petar Strmečki
Dalje navodi da su rezultati istraživanja o ukusu kupaca koje je provelo Exportdrvo pokazali da je prosječan ukus sklon tradicionalnom, a mlađa populacija je otvorenija prema „pomodnome“ nad suvremenim stilom. To objašnjava na primjeru opreme kuhinje koja je doživljavala promjene desetljećima, a vezana je uz dominantne poslijeratne teme ideološkog i društvenog napretka u kojemu se upravo kuhinja prepoznala kao simbol napretka pedesetih. To je rezultiralo praktičnim uputama oko zamjene tradicionalnog kredenca s funkcionalnom kuhinjom ergonomskih mjera sastavljenom od pojedinačnih elemenata te s radim plohama obloženim plastičnim masama (ultrapasom) otpornim na toplinu i praktičnim za čišćenje. Nažalost u muzejskoj Zbirci skupljeni su samo kredenci, s obzirom na ograničen prostor u muzejskoj čuvaonici nisam bila u mogućnosti nastaviti s otkupom namještaja koji bi prikazao karakteristične oblike koji se pojavljuju na nivou svakodnevnog života u malim stanovima i obiteljskim kućama. Stoga su zasad u muzejskoj Zbirci zastupljeni predmeti koji potječu do 1960-ih godina. U Muzeju za umjetnost i obrt skupljeni su predmeti u Zbirci namještaja koji prikazuju razvoj dizajna namještaja pojedinih proizviđača namještaja koji su ujedno obilježili pojedino razdoblje.
Funkcionalna kuhinja/Zagreb,1967.,snimio:Čop, privatni arhiv: Mladen Klemenčić
Dnevna soba / Zagreb, 1967., snimio:Čop, privatni arhiv: Mladen Klemenčić