U okviru suvremenih kulturalnih studija pojedini istraživači promatrali su kulturu svakodnevnog života (Fiske, 1989) i temu doma kao dijela svakodnevnog života (Bennett, 2002). Bennett smatra da su se suvremena definicija i shvaćanje doma razvili s naglim povećanjem geografske mobilnosti ljudi što je karakteristično za drugu polovicu 20. stoljeća. Rita Felski smatra da se svakodnevni život karakterizira dnevna rutina, svakodnevica koja je određena vremenom i ona koju prekidaju proslave, praznici i godišnji odmori. Svakodnevicu u svojemu domu provodimo u dnevnoj sobi na omiljenom naslonjaču ili sofi gledajući televiziju, spavajući u krevetu ili sjedeći na stolici u blagavaonici za stolom za vrijeme obroka (Benett 2002: 3). Ti predmeti, odnosno namještaj koji koristimo
dio je našeg privatnog, intimnog života i dostupan je samo članovima obitelji, poput spavaće sobe, dok su dnevna soba i blagavaonica osim obitelji, dostupne i uskom krugu prijatelja.
Naravno, promjene ocrtavaju nove granice među društvenim skupinama: mnoge će obitelji po tradiciji ili/i zbog nedostatka prostora nastaviti živjeti u prostoriji u kojoj se jede, spava, prima goste ili radi, druge će uvesti novost u organiziranju svojega kućanskog prostora. Taj proces unutar doma ipak dovodi do razlikovanja privatnih prostorija i onih otvorenijih prema vanjskome svijetu. To podrazumijeva promjenu poimanja načina na koji se prostorije koriste kao i odnosa među osobama koje ih nastanjuju, te povezanosti čovjeka i predmeta. Uobičajeni tijek svakodnevnog, neformalnog ponašanja u sobi prekida se i dopunjuje prigodama u kojima se svetkuje. Neke od prigoda kao što su životni i godišnji običaji odvijaju se u domu, izazivajući i preinake u ustaljenom uređenju stambenih prostorija. Stambeni prostor ne može se promatrati bez predmeta kojima je ispunjen.
Predmeti u raznim dijelovima Europe mogu biti različito oblikovani, ali sadržajno su isti, pa ih se može smatrati univerzalnim obilježjima prostora stanovanja. Ti predmeti imaju osobito značenje u društvenom i privatnom životu ljudi, kao materijalno svjedočanstvo koje je nastalo u određenom vremenu i kulturnom okruženju. U knjizi Živjeti u kući, Rafaela Sarti smatra „da su stvari pridonosile oblikovanju društvenih odnosa, a društveni odnosi su se isto tako izražavali posredstvom stvari. Da bismo shvatili kako su dobra obavljala tu funkciju moramo otkriti značenje koje su ona imala za ljude koji su ih kupovali, naslijeđivali, posjedovali, trošili, primali na dar...“ (Sarti 2006: 8).
