Potrošačko društvo u Hrvatskoj polako je nastajalo tijekom 1950-ih, a sredinom 1960-ih počelo se velikom brzinom razvijati u masovno potrošačko društvo sa svojim zakonitostima, potrebama, navikama, načinom razmišljanja i ponašanja (Duda 2004: 60). Uvođenjem struje, vodovnih instalacija, kupaonica i zahoda s ispiranjem, dolazi i do novih potreba za posjedovanjem inovativnih kućanskih predmeta koji su ujedno predstavljali novi element socijalne diferencijacije. Ti su predmeti zadovoljavali različite potrebe, povrh onih zadanih njihovom uporabnom vrijednošću. Usvajanje i korištenje ovih noviteta, s obzirom na njihovu uporabnu vrijednost, uvelike utječe na promjenu u načinu života seoskog i gradskog stanovništva (smanjuje se vrijeme potrebno za obavljanje poslova u domaćinstvu, mijenja sadržaj i način provođenja slobodnog vremena, postižu se veće informativne i komunikacijske mogućnosti) (Hodžić 1976: 50). Posjedovanje tehnološkog noviteta uvijek je služilo kao dokaz vlastitog blagostanja i porasta standarda te kao statusni simbol u nadmetanju sa susjedima, prijateljima i rođacima. Suvremenim zaposlenim ženama bilo je namijenjeno mnogo posebnih priloga i rubrika u dnevnim novinama, osobito u mjesečniku Svijet gdje su žene mogle naučiti o stanovanju i potrošnji. Bez obzira jesu li zarađivale plaću, žene su postale promicateljice potrošačke kulture.
Pojavljuju se različiti reklamni
letci komercijalne namjene koji potiču na izbor inovativnih kućanskih
predmeta, koje je bilo moguće kupiti na potrošački kredit. U skladu
s rezultatima istraživanja, Igor Duda navodi da se osobito velik porast
potrošačkih kredita javlja od 1956. godine, kada dolazi do povećanja od
oko 50 posto. Taj porast osobito je zapažen u slučaju kredita na dvogodišnji
i trogodišnji rok, koje su potrošači najčešće koristili za nabavu
raznih kućnih aparata. U razdoblju od 1962. do 1965. godine, potražnja
za inovativnim kućanskim uređajima porasla je pet puta, plaće su se realno
povećale tek za trećinu, a broj potrošačkih kredita za petinu (Duda
2004: 65).
„Potrošnja šezdesetih je rasla zahvaljujući zaradi sve većeg broja radnika
na privremenom radu u inozemstvu koji su donosili nove navike i dotad
neviđene proizvode te svoju deviznu zaradu su koristili kako bi povećali
obiteljski životni standard“ (Duda 2004: 68 ). „Podrška radničke klase kupljena
je podizanjem kvalitete života. Kupovna moć stanovništva 1970.
godine počinje rasti, vrhunac dosiže 1979. da bi se krajem osamdesetih
vratila vrijednostima s početka sedamdesetih godina“ (Duda 2010: 156).
Do pojave električne energije, za grijanje prostora najčešće se koriste zatvorene
peći na kruta goriva. Štednjaci na kruta goriva (drvo i ugljen)
najčešće su korišteni za kuhanje i grijanje prostorije u kojoj se tijekom
dana provodilo najviše vremena. U seoskim kućama ti su štednjaci u
uporabi zadržani do današnjih dana, kao i u dijelu obiteljskih kuća u
gradovima gdje se još uvijek koriste. Uvođenjem plinskih i električnih
štednjaka dolazi do jednostavnijeg i bržega pripremanja hrane, a brojnije
obitelji imaju i mogućnost kombiniranih štednjaka (na plin i struju),
što se pokazalo osobito praktičnim tijekom 1980-ih godina u vrijeme
nestašica struje ili plina. Ti su štednjaci bili osobito popularni u
gradovima.
Pedesetih godina u domaćinstvima još nije bilo električnih hladnjaka,
već su korišteni izolirani drveni ormari sa spremnicima leda. U ormar
se stavljala velika kocka leda težine 3 do 5 kilograma koju se dovozilo iz
Ledane u današnjoj Bauerovoj ulici. To je omogućavalo hlađenje namirnica
tijekom samo dva dana, dok se led ne bi otopio. Takvi hladnjaci bili
su u uporabi od 1930-tih godina, a sredinom 20. stoljeća počinje masivna
proizvodnja i primjena hladnjaka u kućanstvima i dizajniranje njihova
vanjskog oblika. Na reklamama su vrata hladnjaka najčešće prikazana
otvorena kako bi se prikazao dizajn odjeljaka i polica.
Reklamni letak 1960. Izvor: http://www.gorenje.com/highlights/en/press-information/gorenje-throughtime
Reklamni letak 1960. / Izvor: Privatni arhiv: Mario Zrna
Reklamni letak 1960. / Izvor: Privatni arhiv: Mario Zrna
Seosko je stanovništvo tek od 1960-ih doživjelo promjene u načinu života
i životnim potrebama. „Postojale su razlike u opremljenosti tih domaćinastava
prema stupnju društveno-ekonomske razvijenosti tih naselja
te unutar poljoprivrednih i mješovitih domaćinstava što je ovisilo o broju
njihovih članova“ (Hodžić 1976: 50). Alija Hodžić proveo je istraživanje
(na uzorku od 150 seoskih naselja i 4.339 domaćinstava u Jugoslaviji)
u kojemu analizira širenje inovacija u stanovanju (struja, vodovod, kupaonica,
zahod s ispiranjem itd.) i trajnih dobara (štednjak, hladnjak,
škrinja, radio, televizor, perilica rublja, motorkotač, automobil itd.), a
u zaključku upućuje na znatne razlike između aspiracija i mogućnosti
seoskog stanovništva koje je „akumulaciju dobara usvojilo kao jedan
od osnovnih kriterija tzv. društvenog uspjeha. Međusobna uvjetovanost
ovih činilaca otvorila je put potrošačkoj orijentaciji. U tom smislu, jedna
je od najvećih inovacija u našem selu potrošačka orijentacija“ (Hodžić
1976: 65). Prilikom provođenja istraživanja o kvaliteti života Instituta
za društvena istraživanja iz 1984. godine, podaci o opremljenosti stanova
u Novom Zagrebu pokazuju da gotovo svi ili značajna većina imaju
struju, vodovod, zahod, štednjak, usisavač, hladnjak, perilicu rublja i
televizor. „Društvo je doseglo onaj stupanj prosperiteta na kojem je barem
velika većina Zagrepčana mogla zadovoljiti osnovne životne potrebe“
(Krištofić 2015: 133). „Kao i kod društvenih stanova, što je viša razina
obrazovanja viši je i postotak posjedovanja tih ‘dobara’. Budući da su stan
dobili od društva višak su mogli uložiti u privatnu ‘akumulaciju dobara’ i
tako pokazati i svoju ‘društvenu uspješnost’ (Hodžić 1976: 65). Stoga se u
istraživanjima od 1990. do 2014. kao pokazatelj nije uzimao taj kriterij u
prikazu razlika kvalitete života“ (Krištofić 2015: 133).
U muzejskoj zbirci sakupljeni su primjerci starijih modela hladnjaka i
perilica, te štednjak na kruta goriva koji je na neki način ostao karakterističan
predmet za svaku seosku kuću od 1960-ih pa do današnjih dana.
Zbog skučenog prostora čuvaonice, ostali predmeti nisu bili sakupljani,
dok se zanimljivi primjerci nalaze u zbirci Tehničkog muzeja u Zagrebu.
EMZ 46316
Naziv: Hladnjak s ormarom
Mjesto: Zagreb
Dimenzije: 92 x 95 x 55 cm
Vrijeme: 1940.
Hladnjak s ormarom za led služio je za hlađenje hrane. Dvokrilni
drveni ormar postavljen na četiri pravokutne noge. U
ormaru se nalaze dva odjeljka za namirnice obložena limom
koje razdvaja središnji uski limeni spremnik leda s ventilom za
ispuštanje vode na dnu kućišta. Vratašca s okovima i željeznim
ručkama imaju okrugle zračnice. U gornjem dijelu nalazi se jedna
ladica. Obojen je bijelom bojom.
EMZ 46317
Naziv: Perilica rublja
Mjesto: Zagreb, 1940.
Dimenzije: 86 x 60 x 50 cm
Vrijeme: 1940.
Perilica rublja je mehanički uklanjala vodu iz rublja nakon pranja.
Perilica se pokretala ručno pomoću poluge. Ima drveni bubanj
u obliku bačve u kojem se nalazio metalni bubanj. Kadica s
bubnjem i poklopac izrađeni su od pocinčanog lima. Sve radnje
vezane uz pranje rublja obavljale su se ručno.
EMZ 62282
Naziv: Štednjak na kruto gorivo Gorenje
Dimenzije: 74 x 82 x 64 cm
Mjesto: Zagreb, 1960.
Proizvođač: Gorenje, Velenje, Slovenija
Štednjak od željeza emajliranog bijelom bojom s grijaćom plohom na kojoj se nalaze
četiri okrugle ploče različitih veličina i jedan otvor s pravokutnim poklopcem. Na prednjoj
su strani ložište za drvo i ugljen, ladica za pepeo i pećnica, te ladica za spremanje
goriva za potpaljivanje plamena. Na stražnjem dijelu štednjaka nalazi se odvod dima i
dimovodna cijev.