Kontakt

Etnografski muzej
Trg Mažuranića 14
10000 Zagreb

T +385 (0)1 4826 220
F +385 (0)1 4880 320
E emz@emz.hr

Radno vrijeme

Utorak - petak: 10,00 - 18,00 sati
Subota - nedjelja: 10,00 - 13,00 sati
Ponedjeljkom, državnim praznicima i blagdanima Muzej je zatvoren za posjetitelje.

Vikendom moguć posjet s kućnim ljubimcima, uz obavezno poštivanje bontona.

Ulaznice

Odrasli individualno: 20 kuna
Odrasli grupno (min. 15 osoba): 15 kuna
Učenici, studenti, umirovljenici individualno: 15 kuna
Učenici, studenti, umirovljenici grupno (min. 15 osoba):
10 kuna
Obiteljska ulaznica (roditelji s djecom):
40 kuna

Djeca do pet godina starosti ne plaćaju ulaznicu.

Radionice

Radionice iz redovne ponude:
Djeca: 15 kuna
Odrasli: 25 kuna
Obiteljska: 40 kuna

Specijalizirane radionice: cijena se formira prema obimu i vrsti usluge.

Informacije i najave na edukacija@emz.hr.

Stručna vodstva

Stručna vodstva organiziraju se kroz stalni postav i povremene izložbe za grupe i pojedince.

Na hrvatskom jeziku: 100 kuna
Na engleskom jeziku: 150 kuna

Informacije i najave na edukacija@emz.hr.

Pristup

Uz prethodnu najavu, pristup osobama s invaliditetom i osobama smanjene pokretljivosti moguć je pokretnom rampom nagiba izvan standarda.

Povijest zbirki

Povijest prikupljanja predmeta koji se danas nalaze u fundusu Etnografskoga muzeja odvijala se na dvjema razinama - institucionalnim i privatnim, a može se pratiti od sredine 19. st. U nizu kulturnih i gospodarskih nacionalnih ustanova utemeljenih u vrijeme Hrvatskoga narodnoga preporoda, Narodnom muzeju (1846.) pripala je zadaća prikupljanja i objedinjavanja kulturno-povijesne građe, podjednako prirodoslovne, arheološke, povijesne, povijesno-umjetničke i etnografske. Tijekom druge polovine 19. st. pojedine veće zbirke i odsjeci Muzeja prerasli su u samostalne muzejske institucije. Prikupljena cjelina predmeta tradicijskog narodnog stvaralaštva pripojena je Zbirci uzoraka koja je 1880. kao „nastavno pomagalo“ dodijeljena zagrebačkoj Obrtnoj školi, odnosno Muzeju za umjetnost i obrt. Time je zapravo prekinuto ciljano prikupljanje domaće etnografske građe u institucionalnom, muzejskom okviru.

Daljnja djelatnost na tom polju temeljila se na privatnoj inicijativi. Mnoge zbirke narodnog rukotvorstva, vodeći se osobnim interesom i, prije svega estetskim kriterijima, prikupljali su tijekom tog razdoblja privatni sakupljači – Salamon Berger, Felix Srećko Lay, Milko Cepelić, Levin Horvat, Ferdo Hefele, Milka Štamfelj, Klotilda Cvetišić i drugi. Njihovo je zanimanje u najvećoj mjeri bilo usmjereno na tradicijski tekstilni inventar (komplete i pojedinačne primjerke nošnji, raznovrsni uporabni tekstil, čipke) kojemu su, sukladno tadašnjem općem duhovnom ozračju u hrvatskoj javnosti, kao izvornoj tvorevini domaćega seljaštva (=narodnoj umjetnosti) sve više pridavana nacionalna identitetska obilježja.

Istovremeno su nastajale i zbirke izvaneuropskog podrijetla. Brojne predmete iznimne dokumentarne vrijednosti, s područja centralne Afrike i južne Amerike, Narodnome muzeju su tijekom posljednje četvrtine 19. st. i početkom 20. st. sa svojih putovanja slali istaknuti hrvatski istraživači Dragutin Lerman te braća Mirko i Stevo Seljan. Izvaneuropski dio fundusa Arheološko-historijskog odjela Narodnoga muzeja svojim su donacijama – raznovrsnom građom iz različitih dijelova svijeta, u tom razdoblju također obogatili i brojni drugi pojedinci: M. Breyer, D. Ćorak, M. Kovačić, F. Marek, D. Mezorana, I. Stunić, V. Wickerhauser.

U drugoj polovini 19. i početkom 20. st. inicijative usmjerene na osnivanje specijaliziranoga hrvatskoga etnografskoga muzeja (I. Kršnjavi, B. Bogišić, J. Purić, S. Berger, V. Deželić) nisu, nažalost, naišle na podršku resornih institucija i završile realizacijom. Ipak, nekoliko je tadašnjih samostalnih muzejskih ustanova (Muzej za umjetnost i obrt – s građom iz Narodnog muzeja, Školski muzej, Trgovačko-obrtni muzej) posjedovalo vrijedne etnografske zbirke, koje su svojim donacijama nadopunjavali neki od već navedenih privatnih sakupljača te pojedini kulturni, prosvjetni i drugi javni djelatnici.

Najveći dio sadržanih predmeta spomenutih privatnih i muzejskih zbirki našao se u sastavu Etnografskoga odjela Hrvatskoga narodnog muzeja, odnosno kasnije Etnografskoga muzeja, već prilikom njegova osnutka 1919. godine ili u bližem narednom razdoblju.

Inicijalnu cjelinu etnografskih predmeta potrebnih za osnivanje Muzeja osigurala je Zemaljska vlada, Povjereništvo za bogoštovlje i nastavu, otkupivši krajem 1918. od zagrebačkog industrijalca i trgovca tekstilom Salamona Bergera poveću zbirku što su je činili uglavnom tekstilni predmeti. Veći dio iduće - 1919. godine ova Zemaljska zbirka Salamona Bergera pod njegovim je voditeljstvom funkcionirala kao samostalna cjelina. Čuvar Zbirke prof. Vladimir Tkalčić posebno se posvetio pronalaženju odgovarajućeg stalnog smještaja za građu. Predlagao je prostorije Trgovačko-obrtnog muzeja, u kojemu se već nalazila jedna slična zbirka otkupljena također od Bergera 1905. godine. Kada je Trgovačko-obrtnička komora, pod čijom je ingerencijom taj Muzej djelovao, uz određenu naknadu pristala ustupiti dio svojih dvorana za smještaj novo-otkupljene Bergerove zbirke, osigurani su i prostorni uvjeti za osnivanje etnografskog odjela, tj. muzeja.

Naredbu o osnivanju Etnografskog odjela Hrvatskoga narodnog muzeja (Br. 37605) donio je 22. listopada ban Ivan Palaček, pripojivši zapravo Zemaljsku zbirku Salamona Bergera toj muzejskoj instituciji. U inicijalni fundus ušle su također sljedeće zbirke: Etnografska zbirka Arheološko-historijskog odjela Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu, Etnografska zbirka Muzeja za umjetnost i obrt Kraljevske obrtne škole u Zagrebu, Etnografska zbirka Trgovačko obrtne komore u Zagrebu i Etnografska zbirka muzeja koji je djelovao uz Pedagoško-književni zbor u Zagrebu, tj. Školskog muzeja. Predmeti iz pet navedenih zbirki čine najstariji i najvrjedniji dio građe Etnografskoga muzeja, a odnose se najvećim dijelom na tradicijski tekstilni inventar nastao u razdoblju od kraja 18. do početka 20. st. Svaka je zbirka dobila odgovarajuću, i danas važeću signaturu. Sadržana građa upisana je u prateće inventarne knjige (I-V), a narednih godina uređena je i kartoteka s djelomičnim podacima o predmetima (nazivom, lokalitetom izradbe/ uporabe, kraćim opisom, dimenzijama - ukoliko su bili poznati).

Zbirku sa signaturom I, odnosno AH, čine predmeti koji su sve do osnutka Etnografskog odjela čuvani u Arheološko-historijskom odjelu Narodnoga muzeja, uključujući već spomenutu vrijednu izvaneuropsku građu – koja je narednih godina izdvojena u posebnu Inventarnu knjigu s oznakom Ex (Exota).

Signaturom II, odnosno B, označena je zbirka Salamona Bergera otkupljena uoči osnivanja Muzeja. Zbirka objedinjuje preko 8000 inventarnih brojeva - najvećim dijelom tekstilni materijal iz Hrvatske Posavine, Slavonije, Ravnih kotara i Bukovice, zatim zapadne Bosne, Makedonije te pojedinih europskih i bliskoistočnih zemalja. Zbog primijenjivanih starinskih tkalačkih i vezilačkih tehnika, od kojih su neke bile zaboravljene već krajem 19. st., ova tekstilna građa danas ima iznimnu kulturno-povijesnu vrijednost. Zanimljivo je, da je sam Berger, prikupljajući tekstilni materijal po hrvatskim krajevima, pojedine fragmente izvlačio iz otpada i tako ih „spasio“ od recikliranja i preradbe u papirnu konfekciju.

Zbirka koja je od Bergera 1905. bila otkupljena za Trgovačko-obrtni muzej, te izlagana na tadašnjim promotivno-prodajnim izložbama, u Etnografskom je muzeju označena signaturom III, tj. BK (Berger-Komora). Sadrži preko 1200 raznovrsnih uporabnih tekstilnih, drvenih i metalnih predmeta - izrađenih najvećim dijelom u okvirima organiziranog kućnog obrta i proizvodnje.

Građa prikupljena u Školskom muzeju – uzorci narodnih tkiva, veziva i čipki, kompleti nošnji, sitni drveni uporabni predmeti, kao i srodni učenički radovi na kojima su primijenjivani motivi domaće narodne umjetnosti – objedinjena je u Zbirci IV, odnosno ŠM. Većinu predmeta narodnoga rukotvorstva početkom 20. st. stručno je i precizno opisala pedagoginja Klotilda Cvetišić, tadašnja kustosica u Školskom muzeju. U Zbirci IV. nalazi se i nekoliko stotina raznovrsnih tekstilnih predmeta domaće i umjetne obrtnosti iz središnje Hrvatske koje je sabrala učiteljica Milka Štamfelj.

U sklopu Zbirke V, označene i kao UO, nalazi se građa koja je prikupljana u Narodnom muzeju od sredine 19. st., a potom 1880. predana Muzeju za umjetnost i obrt. Unutar te cjeline valja posebno istaknuti vrlo vrijedan dio Layeve tekstilne zbirke, veliki broj ženskih kapica poculica koje je prikupio Levin Horvat, te Hefeleovu zbirku tkanih i vezenih tekstilnih fragmenata iz sisačke okolice. Nekolicina predmeta iz zbirke UO vezuje se uz ime istaknutoga kulturnoga djelatnika Izidora Kršnjavoga, koji je, kao i Berger, vrsne primjere narodnoga tekstilnoga rukotvorstva pronalazio u kontejnerima s reciklažnim materijalom.

Osnivanjem Etnografskoga odjela Narodnoga muzeja, uz zaključene inventarne knjige inicijalnih zbirki, otvorena je i Inventarna knjiga s oznakom Et (Ethnographica). Već 1920. fundus Muzeja je temeljem oporučnoga zapisa đakovačkoga kanonika Mihovila Cepelića obogaćen s nekoliko stotina izuzetno vrijednih primjeraka slavonskoga lanenoga i pamučnoga tkanja i veziva izrađenih krajem 18. st. Također, posredstvom Hrvatskoga glazbenog zavoda za Muzej je pribavljeno 56 narodnih glazbenih instrumenata, koje je između 1857. i 1886. sakupio i sustavno proučio poznati hrvatski muzikolog Franjo Ksaver Kuhač. U trajnom posjedu Muzeja ostalo je i gotovo 200 različitih predmeta s područja nekadašnje Turske Bosne, koji su kao dio Zbirke Ademage Mešića iz Tešnja pohranjeni 1920. Nakon Drugog svjetskog rata ta je cjelina dopunjena s još 75 darovanih predmeta. Zbirka kultura svijeta obogaćena je predmetima koje su darovali operna umjetnica Milka Trnina i misionari Družbe Isusove.

Predmeti koji su u razdoblju od 1928. do 1940. otkupljeni sredstvima što ih je Muzej dobivao od gradskih resornih institucija inventirani su u cjelinu označenu kao ZGZ (Zbirka grada Zagreba). U Zbirku je uvedeno i preko 600 predmeta – kompleta narodnih nošnji iz zagrebačke okolice, Slavonije, Bosne i Makedonije, sitnih drvenih uporabnih predmeta i slika na staklu - što ih je Muzeju 1935. oporučno ostavio prvi direktor Salamon Berger.

U daljnjem radu novi predmeti nabavljani su otkupom na terenu i u Muzeju te darivanjem građana. S obzirom da je u inicijalnom fundusu prevladavao tekstilni materijal, na samom početku djelovanja Muzeja pristupilo se sistematičnijem prikupljanju građe. Pomoću „Službe muzejskih povjerenika“ sabirala se građa iz različitih hrvatskih krajeva, kao i susjednih južnoslavenskih zemalja. Valja istaknuti da su tijekom prve polovine 20. st. predmeti često otkupljivani na mjesnim periodičnim sajmovima, posebice u središnjoj Hrvatskoj. Do kraja Drugoga svjetskog rata etnografska građa pristizala je također iz Muzeja za umjetnost i obrt. Riječ je o tzv. primopredajama, obavljanima između dvije muzejske institucije koje su na taj način jedna drugoj ustupale prikupljenu pripadajuću građu.

Od kraja 1992. u Muzeju se čuva i Zbirka lutaka u narodnim nošnjama cijeloga svijeta, što ju je, živeći u Argentini, tijekom trideset godina prikupio Ljeposav Perinić. „Zbirku Perinić“ kolekcionar je darovao Gradu Zagrebu, koji upravljanje, čuvanje, stručnu obradu i prezentaciju sadržane građe povjerava Etnografskom muzeju.

* * *
Tijekom prve polovine 20. st. na obradi predmeta iz muzejskog fundusa, bez određene podjele zaduženja po zbirkama, radili su malobrojni djelatnici različitih zanimanja – kustosi, muzikolozi, dokumentaristi, preparatori. Povećani broj predmeta i zaposlenog stručnog muzejskog kadra 60-ih godina 20. st. omogućili su prvu sistematizaciju zbirki – što se, u skladu s aktualnim zakonima o muzejskoj djelatnosti, tijekom prošlog razdoblja mijenjalo nekoliko puta. Važeća sistematizacija obuhvaća, unutar Odjela zbirki i dokumentacije, veći broj zbirki formiranih prema vrsti sadržane građe (predmetu), području njezine proizvodnje i/ili uporabe ili određenim djelatnostima u okviru kojih se izrađivala i koristila. Zbirke stručno vode, sistematski popunjavaju, obrađuju, valoriziraju i javnosti predstavljaju kustosi-voditelji, a poslove primarne zaštite, konzervacije i restauracije predmeta obavljaju stručne konzervatorsko-restauratorske radionice.